Zagrebački Holding  
Mapa webaLinkovi
 
 
Tražilica pokojnika gradskih groblja grada Zagreba

Početak gradnje arkada

Velike arkadeUbrzo nakon otvorenja groblja Mirogoj (1879. godine), graditelj Herman Bollé je započeo gradnju veličanstvenih arkada koje je dovršio 1917. godine. U tom vremenu dovršene su zapravo arkade, ali ne i portal i kapela koji spajaju južne i sjeverne arkade. Arkade su vrlo kvalitetno izgrađene što je potvrđeno 1880. godine kada je Zagreb pogodio snažan potres koji je teško oštetio oko 1700 kuća, uključujući i one kojih su zidovi bili deblji od dva metra, poput onih Isusovačkog samostana. Premda je središte potresa bilo u neposrednoj blizini groblja (na Medvednici) arkade nisu pretrpjele niti najmanje oštećenje čime su Bolléov projekt, ali i sama izvedba dobile najviše ocjene za solidnost i izdržljivost.

Sredinom 1883. godine na Mirogoju je već postojalo deset velikih arkada. Te su se godine u Gradskom zastupstvu vodile borbe oko promjene izgleda budućih arkada, međutim mudrošću većine odlučeno je da se od promjena odustane do daljnjega.


GLAS NARODA I U "GRADU MRTVIH"

Dakako, raspoloženje naroda bilo je vidljivo i iz događaja koji su se odvijali na groblju. Tako je 1879. godine Zagreb doživio jednu posebnu manifestaciju kojom je iskazano rodoljubno ali i protugermanizatorsko raspoloženje - bio je to drugi sprovod velikana hrvatske kulture Petra Preradovića čiji su posmrtni ostaci dopremljeni u Zagreb u ranim jutarnjim satima 14. srpnja. Sve su trgovine i uredi toga dana bili zatvoreni,a svečana je povorka s vojskom i glazbom na početku krenula prema posljednjem počivalištu na Mirogoju. Preradović je pokopan u jednu od prvih arkada, nešto južnije od arkade preporoditelja. Spomenik na njegovu grobu isklesao je kipar Ivan Rendić.

Dana 15. listopada 1885. godine dovršena je gradnja arkade u koju su, uz prigodnu svečanost, pokopani posmrtni ostaci dr. Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, Živka Vukasovića, Vjekoslava Babukića, Frana Kurelca, Vatroslava Lisinskog, Dragutina Seljana i dr. Dimitrija Demetra, a naknadno su ovdje još ukopani Franjo Žigrović, Dragutin Rakovac, Ivan i Antun Mažuranić, Mirko Bogović, Pavao Štoos, grof Janko Drašković, Antun Mihanović, dr. Matija Smodek i drugi. Odluke o osobama koje će biti pokopane u arkadu preporoditelja donosilo je Gradsko poglavarstvo.


ZATVARANJE STARIH ZAGREBAČKIH GROBLJA

Otvaranjem Mirogoja stekli su se uvjeti da započne postupno zatvaranje starih zagrebačkih groblja što je bilo popraćeno i akcijama prenošenja pojedinih značajnijih spomenika na središnje zagrebačko groblje. Prema prikupljenim podacima groblja su zatvarana (vremenski slijedom) Jurjevsko groblje u travnju 1876., Rokovo groblje 2. lipnja 1877.,groblje svetog Tome u veljači 1879., oba vojnička groblja (katoličko i pravoslavno) u rujnu 1879. i Petrovo groblje u veljači 1879 godine. Židovska groblja zatvorena su u ožujku 1877. i srpnju 1878. godine, a pravoslavno groblje je zatvoreno u kolovozu 1877. godine.

U skladu sa Statutom Mirogoja, pripadnici svake od ranije spomenutih vjeroispovijesti zahtijevali su na groblju zaseban prostor. Ubrzo se pokazalo da ta konfesionalna podjela donosi velike poteškoće prvenstveno tehničke naravi. Uprava groblja je s blagonaklonošću i olakšanjem dočekala tzv. Interkonfesionalni zakon 1879. godine temeljem kojeg groblja iz crkvenog prelaze u općinsko (gradsko) vlasništvo što je iznjedrilo vrlo povoljnu mogućnost konfesionalne podjele. što je Uprava odmah prihvatila i ukinula odjele za pojedine vjeroispovijesti. Nije zanemariva reakcija pripadnika koji su i dalje tražili da budu pokopani upravo na odjelima svojih vjeroispovijesti.

Zatvaranjem starih zagrebačkih groblja društva, znanstvene udruge i ustanove, pripadnici svih vjeroispovijesti, nastojali su prenijeti na Mirogoj ostatke svojih zaslužnih članova kao i njihove nadgrobne spomenike. Među mnogim zaslluižnima svoje novo počivalište dobili su na Mirogoju Vatroslav Lisinski, Dragojlo Kušlan i Mijat Sabljar (preneseni iz Rokova groblja), također Dragutin Rakovac, Šime Balenović i Vatroslav Lichtenegger (iz Petrova groblja) i dr. Dimitrije Demetar (iz Pravoslavnog groblja na Pantovčaku).

Dakako, kao što je to bilo i za očekivati, mnoge seobe spomenika i posmrtnih ostataka bile su povodom i političkim i strukovnim demonstracijama. Tako je bilo i pri preseljenju posmrtnih ostataka srpanjskih žrtava koja se pretvorila u višestruku protumađaronsku demonstraciju. U zagrebačkoj povijesti zabilježena je 1845. godine tiha, ali krvava protumađaronska demonstracija kada su na licu mjesta poginula devetorica, dok su sedmorica građana umrla kasnije od zadobivenih rana, dok je 27 građana ozlijeđeno. Posmrtni ostaci srpanjskih žrtava preneseni su na Mirogoj s Jurjevskog groblja u zajedničku grobnicu. I danas njihovo posljednje počivalište resi spomenik prenijet s Jurjevskog groblja. Nedavno je i obnovljen.